Prema Zakonu o pravljenju filmova, broj 8, godina 1992 (8/1992), koji datira od 30 marta 1992. (Džakarta), film je definisan kao:
"Autorsko djelo umjetnosti i kulture koje je medij za masovnu komunikaciju koje se sluša i gleda, koje je bazirano na principima kinematografije, koje se snima na celuloidnoj traci, traci, videu, i/ili drugim produktnim materijalima tehnoloških otkrića bilo koje forme, vrste i veličine, kroz hemijske, elektronske ili neke druge procesese, sa ili bez zvuka, koji može biti prikazan i/ili emitovan sa mehaničkim, elektronskim i/ili drugim sistemima za projekciju".
"Autorsko djelo umjetnosti i kulture koje je medij za masovnu komunikaciju koje se sluša i gleda, koje je bazirano na principima kinematografije, koje se snima na celuloidnoj traci, traci, videu, i/ili drugim produktnim materijalima tehnoloških otkrića bilo koje forme, vrste i veličine, kroz hemijske, elektronske ili neke druge procesese, sa ili bez zvuka, koji može biti prikazan i/ili emitovan sa mehaničkim, elektronskim i/ili drugim sistemima za projekciju".
Krajem 19. vijeka, film je "isplivao" i djelovao kao nova platforma za predstavljanje zabave, dostavljanje priča, događaja, muzike, drame, komedije i drugih programa široj javnosti. [1] Međutim, ako se zagleda dublje, filmovi su uvijek pravljeni sa "skrivenim potrebama" i motivima iza njih. I to u tolikoj mjeri da je eksploatacija filmova kao propagandnog alata postala vrlo važna prekretnica u historiji filmova.
Filmovi kao mediji za propagandu
Riječ "propaganda" je izvučena iz korijena riječi "propagate" što znači proširiti, razmnožiti ili reproducirati. [2]
Prema Adityawanu, propaganda je termin koji sadrži dva fundamentalna aspekta[3: Prvo, proces dostavljanja poruke, koja je obično u uzajamnoj vezi sa trenutnom situacijom. Na primjer, u vremenu rata, zemlja koja je umiješana u rat će uložiti sve napore da utiče na mentalitet građana i vojnika na strani neprijatelja. Drugo, proces dostavljanja poruka koje imaju manipulativne tendecije, a ne stvarne.
Film je jedinstven medij za komuniciranje porukama, jer film može prikazati slike, pokrete i glasove, gotovo tačno kao da su originalni.[4] Zbog toga što filmovi imaju manipulativnu mogućnost na život i stvarnost, ta mogućnost čini da određene strane upotrebljavaju filnove kao sredstvo da upravljaju svesnošću njihovih gledatelja.
Korištenje filma kao propagandnog medija je povezano sa naporima postizanja nekih ciljeva od strane određene partije u društvu. A sve to zbog toga što filmovi imaju mogućnost da dosežu do masa, "stvaraju" realnost, emocionalno utječu i mnogo su popularni[5]. U aspektu dosega, filmovi mogu da dođu do miliona (čak desetine miliona) gledatelja u svijetu za vrlo kratko vrijeme. Pored toga, film također ima mogućnost da manipuliše realnošću u formi videografskih efekata, bez gubljenja kredibiliteta.
McQuail (1994:14) je rekao da postoji neka vrsta sortiranog uticaja koji integriraju i vode tendeciju historije filma prema ličnom htijenju, što je poučno-propagandno u svojoj prirodi, ili drugim riječima manipulativno u svojoj prirodi.[6] Možda zbog toga što film u osnovi lahko pada pod uticaj manipulativnih ciljeva, dozvoljavajući filmu da ima visoku efektivnost ako se koristi kao propagandni medij.
Zapadna filmaska propaganda protiv predstavljanja islama
Prema posmatračima, konflikt između Zapada i islama je nešto neizbježno, što se moralo dogoditi. John L. Esposito kaže da je islam sljedeća prijetnja Zapadnim interesima, nakon kolapsa komunizma u Rusiji u Hladnom ratu[7]. Strah Zapada od budućeg islamskog rivalstva čini da Zapad učini sve da oslabi mentalitet muslimana, stvarajući sumnju u njihovim srcima, kao i ubacujući perverzna Zapadna mišljenja.
Događaj 11. septembra, koji se često smatra inicijatorom za konfrontaciju Zapada protiv islama, zapravo je samo "pravi" tajming za Zapad da objavi svoju mržnju protiv islama, a koja traje mnogo vremena.
Događaj 11. septembra, koji se često smatra inicijatorom za konfrontaciju Zapada protiv islama, zapravo je samo "pravi" tajming za Zapad da objavi svoju mržnju protiv islama, a koja traje mnogo vremena.
Jedan od pokušaja Zapada da porazi islam je sa sredstvom propagiranja loše slike o islamu i etničkim arapima, kroz filmove kojei se proizvode u Holivudu. Prema disertaciji analitičara Jacka Shaheena, koja je kasnije objavljena u obliku knjige pod nazivom "Real Bad Araps" (Stvarno loši arapi), kaže se da je u Holivudu producirano više od 900 filmskin naslova od 1896 pa sve do danas, a koji se uglavnom bave iskrivljavanjem slike o arapima.[8] U tim filmovima, prikazano je da su arapi ljiudi koji vole da bludniče, da su bogati ali glupi, sadističke usijane glave, teroristi, fundametalisti, i prikazane su još mnoge negativnosti. Neki govori glumaca su izvedeni iz knjige, kao što su:
"Svi oni (arapi) meni izgledaju isto," kaže američki heroj u filmu "The Sheik Step up" (1937).
"Svi oni (arapi) meni izgledaju isto," kaže američki heroj u filmu "The Sheik Step up" (1937).
"Svi arapi meni izgledaju isto", kaže glavna uloga u filmu 2Command" (1968).
Decenije su prošle, još uvijek nema promjene u prikazivanju arapa na Zapadu. Američki ambasador se "našalio" u filmu "Taoc" (1986) "Ja ne mogu da razlikujem jednog arapa od drugog. Meni svi izgledaju isto". Što znači, u ovim Holivudskim filmovima, oni smatraju da su svi arapi isti: LOŠI (a islam je sinonim za riječ „arap", bar je tako na Zapadu, op.PV)!
Stereotipi koji su opisani u ovim holivudskim filmovima su pravi primjer korištenja filmova kao zapadnog propagandnog medija, za loše prikazivanje arapa, kao i islama u isto vrijeme, jer oboje (arapi i islam) su usko vezani jedno za drugo. Veliki broj tih filmova, zajedno sa dosljednošću Zapada posljednih 116 godina, su stvarno efektivan alat i dokazano su uspješni u prikazivanju loše slike o arapima i islamu u očima svijeta. Film "Nevinost muslimana" nije ništa novo kod Zapada u ocrnjivanju islama. Sa trajanjem filma od samo desetak minuta i loše produkcije, lahko je muslimanima da odbace njegov sadržaj. Bit će teže za muslimane da pravilno reaguju na Holivudske filmove koji namjerno ocrnjuju islam i mudžahide, uz prilaz sa komedijom i pornografijom, kao što je jedan od filmova koji se nedavno pojavio i kinima širom svijeta[9].
Drugim riječima, filmovi su duže vrijeme alat Zapada u potpaljivanju rata misli (ghazwul fikri) protiv muslimana. Oni se kreću kroz medije koji su namjerno postavljeni unutar muslimanskih kuća. A muslimani često i ne shvataju ovo, pa je zbog toga skoro čitav ummet obuhvaćen ovim uticajem.
Prema Ebu Ridhi, ghazwul fikri (rat ideja) je neodvojiv dio metoda ratovanja. [10] Zbog toga je vrlo moguće da se tu nalaze napori sprovođenja tashviha, odnosno odklanjanja muslimanskog ponosa prema svojoj vjeri. Ne radi se o nekoliko muslimana, koji se kasnije osjećaju "zgroženo", ili se slažu sa tim negativnim prikazima, nakon gledanja Zapadnih filmova do kojih se lahko dolazi preko TV-a, VCD/DVD-a i kina.
Zbog toga sada nije vrijeme za muslimane da budu pasivni posmatrači u konzumiranju Zapadnih medija, posebno filmova, da sjede, tiho i ugodno uživaju svaku scenu u tim filmovima. Pravi stav je da prvo moramo odstraniti "sumnju" protiv bilo čega što je učinjeno od strane neprijatelja islama kroz njihove filmove. Na taj način, bit ćemo više osjetljivi u tumačenju svake scene, karaktera, lika, dijaloga i drugih kinematografskih elemenata koji se predstavljaju u filmovima. Samo tada možemo postati aktivni gledaoci koji imaju svoju kritiku.
Originalni članak na indonežanskom napisao: Aditya Abdurrahman Abu Hafizh
Izvor: Prisoner Of Joy
Prijevod i obrada: Put vjernika
0 коментара :
Objavi komentar