Milioni raseljenih Sirijaca svakodnevno se bore za goli opstanak. Za one u Herbet El-Haldiji to znači da jedu i piju sve što mogu pronaći.
“Jedemo bilje i skupljamo kišnicu za piće i pranje”, kaže dvadesetčetvorogodišnji Hišam,mladić sa crveno-bijelom kefijom na glavi i plavom sportski podbrijanom bradom.On navodi da je kada je počeo sukob trebao krenuti na fakultet međutim sada se nalazi u valu izbjeglih i raseljenih osoba.
U Herbet el-Haldiji,improviziranom kampu nedaleko od turske granice, Hišam pokazuje novinaru AP-a gotovo isušeni
potoćič, pun gljivica i insekata.Oko potoka nalaze se djeca a na većini su vidljivi tragovi infekcija po koži zbog prljave vode.
Naida (35) ima sedmoro male djece.Ona kaže da ih kupa ovom, inficiranom vodom, jer se najbliži izvor čiste vode nalazi na nekoliko kilometara udaljenosti.
“Skupljamo bilje poput mente i crnog sljeza i kuhamo ih. Nemamo ništa drugo da jedemo”, kaže ona.
“Moj suprug je radio u kamenolomu, vadeći kamen, ali sada nemamo više nikakva primanja i nikoga da nam pomogne. Jednom smo dobili kilogram krompira po porodici. Kako možemo svi življeti na krompiru cijelu sedmicu dana?”
Zajedno sa drugim ženama, Naida često ide do najbližeg sela u potrazi za vodom.
“Po nekoliko kilometara nosimo kanistere na glavama”, dodaje ona.
Dvadesetpetogodišnji Ibrahim živio je u selu u blizini Menneg aerodroma, ključnom bojištu između sirijskih opozicionih snaga i režima. Neprestani zračni napadi i granatiranje primorali su ga da pobjegne zajedno sa svoja dva sina i oko dvadesetak drugih porodica.
Stanovnici njegovog sela uspjeli su da sačuvaju nekoliko životinja te su ih poveli sa sobom.
“Svaki dan smo klali kokoši poput te”, kaže on pokazujući jednu dok je prolazila.
“Ta piletina je za sve nas, možete li zamisliti koliko onda svaka osoba dobije ‘mesa’?, kaže on s gorkim osmjehom.
Više od milion Sirijaca napustilo je zemlju od kako su počele mirne demonstracije protiv režima predsjednika Bešara el-Assada u martu 2011. godine.
Međutim nisu svi u mogućnosti preći granicu i pobjeći od nasilja, većina nema pasoše ili dovoljno novca za takvo putovanje, njima je jedino preostalo da pronađu sigurna utočišta unutar granica Sirije.
Za otprilike stotinjak ljudi koji se nalaze u el-Haldiji najsigurnije mjesto je uski pojas u selu gdje žive među rasutim ostacima rimskih ruševina, nekoliko kilometara od turske granice.
Isprva su živjeli u rupama u tlu, obložene slamom koja im je pružala određenu zaštitu od hladnoće i snijega, kaže Naida.
Sada su uspjeli dobiti šatore označene s logom agencije Ujedinjenih naroda za izbjeglice UNHCR-a.
U hladnim i nezdravim životnim uvjetima malo improvizirano selo također se bori se nedostatkom lijekova, posebno za bolesnu djecu.
“Dok se dođe do najbliže apoteke, u Azazu (u sjevernoj Siriji) ili u Turskoj, dijete je već mrtvo”, kaže dvadesetpetogodišnji Issa, odjeven u topli kaput maskirnih boja opozicionih boraca.
Sjedeći na kamenu,udaljen od ostalih stanovnika,osamdesetogodišnji Redžeb posmatra kako život teče u ovom improviziranom selu u srednini ničega.
“Pod šatorom možete osjetiti vjetar, hladnoću”, kaže Redžeb, glava porodice od 40 osoba.
“Ko može živjeti u ovakvim uslovima? Pogledaj oko sebe, ko može ovako živjeti?”
izvor: islambosna
0 коментара :
Objavi komentar