Služenje vjeri i ljudima je naša časna obaveza. Svaka osoba, koja je voljna služiti vjeri, zapitkuje se na koji način tu dužnost može najbolje donijeti na mjesto. Kao musliman dužan je da pronađe najadekvatniji odgovor na ovo pitanje. Nedavno sam učestvovao na konferenciji održanoj u Bursi, na temu služenja vjeri.
Jedna od naših sestara, učesnika konferencije, mi je postavila sljedeće pitanje: „ Koji je najbolji vid služenja Islamu, u kojem žena može uzeti učešće?“ Pokušavajući pružiti adekvatan odgovor, poslužio sam se narednim riječima: „Naše sestre, nemaju potrebu tražiti pogodnije mjesto za izvršavanje te svete dužnosti, od vlastitih kuća i porodica. Svaka žena bi se trebala potruditi pretvoriti svoj dom u jedan džennetski kutak. U jednom poznatom hadisu naš Poslanik s.a.v.s. veli: “Kada bi neko od vas u ruci držao sadnicu, a smak svijeta počeo nastupati, neka je zasadi.” Ovim hadisom Poslanik implicira na neprolongiranje činjenja dobrih djela, bez obzira na situaciju u kojoj se vjernik zadesi. Najbolji vid izvršavanja preuzete obaveze, služenja, je nezanemarivanje supružnika, djece i ostalih članova porodice. “
Naša plemenita vjera, ne izostavivši ni jednu životnu situaciju bez određenih propisa, uredila je i postavila dužnosti supružnika u braku. Muškarac je dužan obezbjediti najbolje uslove za život svoje porodice, podsticati materijalno i moralno svoju djecu na obrazovanje, te pripremiti platformu za njihov budući život, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. Muškarac, nalazivši se pod teretom ovih obaveza od svoje životne saputnice očekuje dozu nježnosti i zahvalnosti. Ta nježnost i zahvalnost koju žena može pružiti svome mužu, predstavlja njen vrhunac služenja vjeri. Svaki muškarac, prikazivao to ili ne, u sebi nosi jedno dijete. Ta njegova priroda neprestano ga vuče ka ženi, jer upravo, poput malog djeteta koje nalazi sigurnost u majčinom krilu, i on se sklanja i smiruje, kako to Kur’an kaže, u okrilju ženine nježnosti i samilosti.
Posmatrajući muškarce udovce, bez sumnje ćemo uočiti tu prirodu usađenu od strane Boga, u njihovoj želji i tendenciji pronalazka nove životne saputnice. Svaki muškarac ima mogućnost jesti u restoranu, odnijeti svoju odjeću krojaču, očistiti kuću..Bez obzira na sve mogućnosti, on ipak osjeća unutarnje siromaštvo i praznoću, jer ljubav, nježnost i samilost ne može pronaći do u prisustvu i okrilju supruge. Oslonivši se na navedene argumente, sve supruge oslovljavam kao „junake samilosti, nježnosti i ljubavi“, te im poručujem da poklanjujući ljubav i samilost svojoj djeci, ne uskrate svojim muževima, jer je njima ta „hrana“ neophodna.
Pisavši o ovoj temi, mnoge supruge će mi zamjeriti, jer sam u ovom tekstu potencirao dužnosti koje na njih padaju. Mnoge će se pobuniti iskazavši sljedečim riječima „ Zašto se uvijek sve od nas očekuje? Zašto mi moramo prve korake učiniti…?“ Draga sestro, znaj, da je svaki korak upućen prema tvom mužu, stepenica koja te diže u visine. Odlika žene jeste senzibilnost. U odnosu na muškarca, žena mnogo više suosjeća sa tugom ili brigom, kojom je pogođena komšinica, rodica pa čak i za nju nepoznata osoba. Ponekad suosjećanje sa svakom osobom može uništiti čovjeka. Međutim, saosjećanje supruge sa svojim mužem poprima drugu dimenziju. Ono pozitivno djeluje na obje strane. Veliki islamski učenjak prošlog stoljeća, Said Nursi, ukazuje da supružnici, ukoliko svoje odnose izgrade ne temeljima suosjećanja i samilosti, stvaraju džennetsku atmosferu u svom domu. Allah dž.š. stvorio je ženu u posebnoj prirodi, tako da ima mogućnost jednim osmijehom otkloniti brigu ili tugu njenog supruga. Ova sposobnost se primjeti i u vezama između očeva i kćerki koje su u većini slučajeva mnogo više vezane za svoje očeve u odnosu na majke. Često ponavljam rečenicu „Svima halalim, ali mojoj kćerki najviše.“ Svaka kćerka se osjeća lišenom sposobnosti da zaštiti samu sebe, te zbog toga trči u očevo krilo, jer se tamo osjeća sigurnom i zaštićenom. Kako godine prolaze i očevi počinju osjećati nesigurnost, pa kod svojih kćerki pronalaze jedan rov u koji se mogu sakriti i biti sigurni.
Primjetno je da kćerke, mnogo više posvećuju pažnju očevima, te nastoje da im što više priteknu u pomoć. Ponekad muškarci u poznim godinama osjećaju prazninu zbog smrti majke, međutim u tom trenutku vidimo kako pritrčavaju kćerke i nastoje popuniti tu prazninu u prsima svojih očeva. I poslanikova kćerka hz. Fatima r.a. je imala tu dozu senzibilnosti prema Poslaniku Muhammedu s.a.v.s., te zbog njene brige o njemu poput brige majke o svom čeljadetu ona dobi nadimak „Ummu ebiha“, majka svoga oca.
Tačna je činjenica da neki muškarci prave pogrešne poteze. Ti pogrešni potezi nekada dovode njihove supruge u stanje tuge, međutim treba imati na umu hadis Allahova Posalnika s.a.v.s. u kojem na jedan suptilan način pruža muštuluk vjernicima pa kaže: „ Nikoga od vas neće zadesiti umor, tegoba, tuga ili briga pa čak i ubod trna, a da to ne bude uzroka praštanja grijeha.” Svaku osobu koja iz ljubavi prema supružniku napusti činjenje određenog djela koje ne leži suprotnoj strani, čeka nagrada kod Gospodara njegova, više nego adekvatno uživanje u tom djelu.
Iz turskog časopisa Zaman
Prevod i obrada: Kemal Čedić
Blogger Comment
Facebook Comment